Smeh je primarno socijalan. Mi se smejemo daleko više kako bi se povezali i podelili svoja osećanja nego li na šale, pošalice ili pak iznenađenja.
Ono što, najčešće, bebe nasmejava je upravo ljudski kontakt. Širom sveta, peeekaboo je jedna od uspešnijih igrica kojom možete da nasmejete bebu. To je čista socijalna konekcija. Iznenađenje ima značajnu ulogu, ali univerzalnost leži upravo u razmeni kontakta očima kao i u razmeni uloga (turn-taking). Ne zaboravimo i to da dok igramo ovu igricu, beba uči od vas. Ovo je izgleda najvažnija stvar u vezi sa smejanjem kod malih beba, koje su i dalje malene da bi komunicirale na druge načine. Stoga bebino smejanje upravo “hvata” našu pažnju, a kada beba dobiju našu pažnju mogu i da nauče od nas. Stoga, začuđujuće, najbolji način da bebu nasmejete je upravo da je shvatite ozbiljno. Pružite bebi vašu punu pažnju i istinski se koncentirišite na nju. Ona će biti oduševljena i smeh će pratiti to oduševljenje. Tri koraka: 1. Budite spremni da date bebi vašu punu pažnju – Odložite telefon, verovatno ste već napravili dovoljno fotografija :) 2. Pustite da beba sama vodi interakciju - Imate konverzaciju, ali morate je dobro slušati. 3. Ne pokušavajte da nasmejete bebu – Radite ono što nju interesuje i pomozite joj da svaki put nauči malo više. autor: Dr Caspar Addyman, Developmental psychologist, lecturer at Goldsmiths, University of London Izvor: babylaughter.net Tekst je objavljen uz odobrenje autora.
0 Comments
Godinama smo mislili da novorođene beba samo spavaju, jedu, plaču, prvih 6 meseci života, ali to nije sve što one mogu da rade!
Živimo u ubrzanom, strahom obojenom, instant društvu. Mnoge majke se indukuju pre zakazanog termina porođaja da bi beba što pre izašla. Ohrabruju se da koriste epidural, terorišući se sa pričama o nepodnošljivom bolu tokom porođaja. A onda kada se beba rodi, roditelji se uče tome da što brže ušutkaju i umire bebu, jer bebin plač mora da se spreči. Postoji samo jedan način sa kojim beba komunicira sa svetom, a to je plač. Većina ljudi ga tako zove. Ja preferiram da kažem da beba tada priča sa nama. Bebe obično pričaju kada su: gladne, preplašene, žedne, umorne, mokre, ne mogu da podrignu, žele da se nose, pitaju se gde ste ili su samo usamljene i žele nešto da vam kažu. Brzo ćete naučiti ŠTA vam vaša beba želi reći ukoliko zamenite konstrukciju: "Moja beba plače zato što je u distressu i ja to moram popraviti” sa “Moja beba priča sa mnom, moguće da ne razumem šta tačno ona želi, ali SLUŠAĆU JE!” Vaša beba ima isto pravo na samoizražavanje. Odgovaranje na bebinu priču, kada god ona to uradi, neće je razmaziti. Čak šta više, vaš odgovor će graditi vezu punu poverenja između vas i nje. Na samom porođaju vi ćete prvo želeti da čujete bebin glas kao indikaciju uzimanja bebinog prvog udaha i tad nećete pokušati niti vam pada na pamet da kažete reči poput: “Ne plači, sve je u redu.” Koristite empatiju i slušajte prve ekspresije. Možete npr, koristiti: “O, da li je to tvoj glasić? Molim te reci mi još.” Psiholog Erik Erikson je davno u nivoima psihosocijalnog razvoja naveo poverenje i nepoverenje kao prve elemente u gradnji ličnosti. Po njemu, odabiranjem jednog ili drugog, poverenja ili nepoverenja, predstavlja upravo rezultate našeg, prvog intrauterinog iskustva, zatim iskustva na rođenju kao i tokom neverbalnog perioda deteta. Bebe govore puno tako da je najbolji način koji možemo da im ponudimo empatija i pažljivo uho. Bebe imaju samo jedan način komunikacije “on liči na plač.“ Svaki put kada one žele da progovore, a mi ih pokušamo ušutkati one dobiju pogrešnu poruku. U mom radu, primetila sam, da kada bebe plaču one samo žele vašu pažnju. Naravno uvek ohrabrujem roditelje da budu uz nju dok plače. Ustvari protivnik sam onih koji zagovaraju takozvano puštanje bebe da plače ili da se samostalno umiri, uspava uplakana. Ali kada odgovorim na bebin plač umesto ušutkivanja, kako bih je brže utišala, radije biram empatiju. Kažem nešto poput: “Da, čujem te i tu sam za tebe, reci mi još. Da li si se uplašila/uplašio i probudio/la? Deluješ mi preplašeno/na. Pričaj mi kako se osećaš.” Nepogrešivo, bebe čuju i osećaju empatiju, koja umiruje. Empatijom pružamo poštovanje i prihvatamo bebina osećanja. Ponekad bebe “pričaju” i onda kada vam žele reći svoje iskustvo dolaska na ovaj svet, ali ujedno sadržaj te priče može i da bude uznemirujući san. Možda se samo plaši samoće? Uzimanje bebe koja plače u naručje i korišćenjem reči poput: “Ne plači, nije ništa strašno. Shhhhhh” predstavlja upravo poricanje bebinih osećanja. Zamislite kako bi se vi osećali kada bi vaš voljeni ili voljena koristila te reči dok vi plačete? Naravno bebe se oglašavaju plačom i onda kada su gladne, žedne, punih pelen ili žele da podrignu, ali kada namirite sve te potrebe, dopustite im da vam kažu svoja osećanja i misli. Ukoliko se ovo dešava u toku noći sasvim je u redu da date sebi neka ograničenja - možete reći: Da čujem te. Saslušaću sve ono što imaš da kažeš, pa se vraćamo na spavanje.” Pošto ste dozvolili bebi da izrazi sebe, slobodno mu pomozite da se vrati u san bilo to, maženjem, pevušenjem…Podržite je. Zapamtite sve dok vaše dete ima pravo da se izrazi, imate i vi. Skroz je ok da kažete svojoj bebi: "Sve dok pričaš na ovaj način, ja se takođe osećam frustrirano i volela/voleo bi da mogu bolje da te razumem.” Budite svesni granica. Empatija je jedna stvar, ali plakanje sa njima je skroz nešto drugo. Kada odgovarate na bebin glas, PRVO proverite svoja osećanja. Jedino tada možete istinski pomoći nekom. Preterano plakanje je prvi od znakova postpartalnog bluza ili depresije. Menjanjem vašeg sistema verovanja od MOJA BEBA PLAČE umesto MOJA BEBA PRIČA, počinjete da gušite unutrašnje glasove koji vam govore da ne znate šta radite, da ste loša majka, da ne možete da utešite bebu i ne poznajete njene potrebe. Mislite o tome. Razvoj poverenja i nepoverenja se nastavlja i u starijem period, mala deca (todlerski uzrast), predškolske godine. Nivo samopouzdanja koje će vaše dete osećati kroz svoj život je u korelaciji sa vašom sposobnošću da održite vašu reč i da mu dopustite da slobodno izrazi svoja osećanja. Kao majka (roditelj), vi predstavljate sigurno nebo na koje dete može da se osloni i po potrebi “vrati” nazad kada god to poželi, istražujući svet. Vi ste ona osoba kojoj dete može verovati bezuslovno; dete koje će biti saslušano i čije je pravo za samoizražavanjem poštovano. Autor: Giuditta Tornetta Izvor: JOY IN BIRTHING Tekst je objavljen uz odobrenje autorke! Grupica od nas nekoliko sedela je sa svojim bebicama i već poprilično iscrpljeni od neispavanosti počeli smo onu igru šta li moja beba sad misli? Moj prijatelj Andrew je pogledao svoje devetomesečne blizance (Nate je žvakao zvečku dok ga je Kate posmatrala) potom je rekao: “Kate šta to radiš? Žvačeš igračku? Ponašaš se kao beba!”
Kada mislimo o bebama, prirodno je da se fokusiramo na to koliko su one ustvari različite od nas - koliko bespomoćno i zbunjeno deluju. Ali u stvarnosti i veoma male bebe pokušavaju da daju smisao onome što vide, čuju oko sebe. One poseduju sposobnost da osete kompleksne emocije, poput tuge i straha i to veoma rano u životu. Iznenađeni? Da. Ustvari ispostavilo se da su mnogi roditelji rekli da ne razumeju u potpunosti koliko su ustvari rano i duboko njihove bebe dotaknute upravo iskustvima kroz koje sami roditelji prolaze. Tuning In - nacionalni roditeljski nacrt vođen od strane organizacije ZERO TO THREE i Bezos Family Foundation - otkrili su nekolicinu “aha” momenata za roditelje. Stoga ako ste ikad posmatrali ćelavu glavicu vaše bebe i pitali se šta se ustvari unutra dešava, razmotrićemo za početak 5 važnih načina kako to one uče iz svojih iskustava u prvoj godini života. 1. Vaša raspoloženja mogu uticati na vašu bebu – već od trećeg meseca one mogu da osete kako se vi osećate. Tuning In nacrt je pronašao da skoro polovina roditelja (47%) veruje da se to NE dešava pre prve godine života. Istina je da bebe uočavaju vaš izraz lica, ton vašeg glasa – bilo da ste tužni, ljuti, sretni – odmah od samog početka i upravo i reaguju u skladu sa njima. Zato je veoma važno biti svestan sopstvenog emotivnog stanja. Posedovanje zdravih mehanizama i načina suočavanja sa stresom i drugim teškim osećanjima koja dolaze kako u roditeljstvu, tako i u život, pomažu vam da ne utičete direktno na svoju bebu. 2. Veoma male bebe već imaju velika osećanja. Bebe mogu početi osećati tugu i strah već od 3 do 5 meseca svog života. Naše istraživanje otkrilo je da 42% roditelja veruje da bebe počinju da osećaju ova osećanja tek sa navršenom godinom dana. Činjenica je da pre nego li izgovore svoje prve reči, bebe doživljavaju veliki spektar emocija, poput zadovoljstva, tuge, ljutnje, zainteresovanosti, uzbuđenja. Uključite se u bebinu facijalnu ekspresiju, zvukove, gestove i naći ćete značenje kako se vaša beba oseća. Kada odgovorite osećajno, beba uči da je njeno osećanje važno, a to dalje gradi njeno poverenje u vas. 3. Vaša bebe zna kada delite važnu informaciju. Čak i male bebe znaju kada vi pokazujete ili govorite o nečemu želeći da se ona fokusira baš na to. One obraćaju posebnu pažnju onda kada ostvarite kontakt očima, zovete ih imenom i koristite visoki ton pevljivog glasa (“parentese”) koji bebe vole. Ustvari, istraživanje je pronašlo da što više koristite taj ton (“parentese”), naučiće više reči na duge staze. 4. Bebe “čitaju” šta se dešava u svetu posmatrajući vaše reakcije. Oni čitaju vaše radnje i facijalnu ekspresiju kako bi procenili da li je nova osoba ili situacija sigurna. Npr. ukoliko se smejete na novog vaspitača u vrtiću i govorite svom detetu kako će provesti dobro vreme sa njim tu, dete će se osećati sigurno i sretno. Ukoliko pokažete zabrinutost i stalno ga proveravate, vaša beba mogla bi pomisliti da taj prostor, a i osoba nije dobra za nju i počeće se osećati zabrinuto i nesigurno, čineći dodatno tranziciju težom. Stoga dobro razmislite o tome kako želite da vaše dete doživi novo iskustvo i onda delujte na način koji će vašem detetu pomoći u suočavanju sa njim. 5. Na bebe može da utiču razno stresno okruženje i pre 6 meseca života. Tuning In fondacija je otkrila da roditelji očekuju ovo saznanje dosta kasnije. Polovina od svih roditelja rekla je da kvalitet roditeljske brige ima dugoročan uticaj na dečiji razvoj počevši od 6 meseca ili čak kasnije. U stvarnosti, sve počinje dosta ranije već po samom rođenju. (čak i u materici!) Opasnost za malu decu može da se desi u raznim formama počev od neprijatnih izraza lica, reakcija, neadekvatnog rukovanja sa bebinim telom, velikim promenama u njihovoj rutini, izlaganja preteranoj stimulacija. Postoji takođe istraživanje koje je pokazalo da i nivo stresa kod beba koje spavaju, raste kada postoji vikanje u kući (47% roditelja veruje da to ne utiče na decu do prve godine života). Stoga iako je prirodno imati nesuglasice sa partnerom ponekad, setite se da život sa svakodnevnim stresom i strahom može negativno uticati na dečiji razvoj. Okružite svoju bebu sa hranjivim vezama i postavite osnove za zdrav razvoj kako ovde i sada tako i na duge staze. Tekst: Claire Lerner, LCSW, is the Senior Parenting Advisor at ZERO TO THREE where she translates the science of early childhood for parents. Rebecca Parlakian serves as their Director of Parenting Resources. ZERO TO THREE is a national nonprofit focused on promoting the healthy development of children from birth to three. Izvor: www2.highlights.com Konekcija je PRVA stvar koja je svakom potrebna po dolasku na ovaj svet.Potrvrđeno je da proces povezivanja (eng.bonding) sa novorođenom bebom ostavlja trag na njen osećaj sigurnosti u novom svetu kao i na osećaj pripadanja. Ovaj trag kasnije se odražava na budući život: emotivne i socijalne odnose, kvalitet imunog sistema, zdravlja.... Krenimo od početka. Beba započinju svoj život komunikacijom putem čula. Ona oseća dodir, miris, zvuk i bliskost. Dok je u stomaku ona živi u zaštićenoj sredini koju karakterišu nežni pokreta, senzacije i zvukovi. Kada dođe na ovaj svet sve se intenzivira – nova osećanja, novi zvuci, nove slike, mirisi, teksture. Jedina konstanta za bebu je upravo KONEKCIJA sa roditeljom. Kako će ta konekcija biti doživljena je ključ zdravog procesa vezivanja (povezanosti) i zdravog početka života. Kada novorođenče iskusi čulnu konekciju dodira, mirisa, zvuka u pozitivnom smislu, sigurnost i poverenje postaju prirodne „posledice“. Esencija veze leži u dobroj komunikaciji. Način kako ste povezani sa svojom bebom gradi osnovu za njenu empatiju, ljubav, učenje, sosećanje...Sa druge strane mozak vaše bebe kao i nervni sistem počinje da „upija“ stimulacije iz spoljne sredine neverovatnom brzinom. Pogledajmo to ovako. Po rođenju vaša beba ima million neurona ili moždanih ćelija. Svaki neuron dalje formira oko 15 000 odvojenih sinaptičkih konekcija. To znači da vaša beba ima više sinapsi nego što ima zvezda na nebu. Nije li to fascinantno? Dakle što više pozitivnih interakcija, više je sinapsi. Roditelji koji svesno koriste interakcije i postepeno proširuje bebinu stimulaciju utiču direktno na njen rast i razvoj. Dodir i zvuk, koji uključuje muziku i glas, su najefektivniji načini komunikacije sa nervnim sistemom vaše bebe. Nežnim dodirom uspostavljaju se važne hemijske konekcije koje pružaju smirenost i dobro stanje. Kada nežno pevate ili svirate, repetativne, pažljivo odabrane i prilagođene sekvence – umirujete i sebe i bebu i gradite sve veću vezu između vas i bebe. Veza roditelj - dete je fundament svih budućih uspeha u vezama. Formiranje i podhranjivanje jake konekcije između roditelja i deteta je kritična zato što ono što bebe nauče u prvim interakcijama je ključno za njihovo zdravo odrastanje. U osnovi, adekvatna „spona“ (eng.attachment) oblikuje razvoj buduće ličnosti. Istrraživanja rađena od strane razvojnih eksperata, neuronaučnika, psihologa potvrđuju godinama da rana iskstva sa mamom i tatom itekako utiču na dečiji mozak, ali i na njihov kapacitet da imaju emotivni zdrav život. Bebina sposobnost i samopouzdanost da se suoči i preživi u svetu je direktno oblikovana odnosom roditelj - dete. Koliko je povezanost VITALNA za fizičko i emocionalno zdravlje i razvoj bebe, ona je istovremeno važna i za samopoštovanje i samopouzdanje same majke. Kada se majka poveže sa svojom bebom to ima pozitivan uticaj na njeno opšte stanje i hormone stvarajući esencijalnu hemijsku i emocionalnu osnovu presudnu za emotivnu vezu (eng. attachment ). NEKOLIKO ESENCIJALNIH NAČINA KOJI PODRŽAVAJU USPEŠAN PROCES VEZIVANJA SU:Dodir, nošenje, koža na kožu. Od momenta rođenja, fizička povezanost počinje kontaktom koža na kožu. Ono pruža kontinuitet i sigurnost tokom bebinog prvog iskustva separacije/odvajanja. Dodir pomaže bebinom mozgu da integriše nove nervne impulse i stvore kapacitet kako bi se što blaže prevazišle stresne situacije adaptacijskog perioda. Kada roditelj odgovara na plač svoje bebe sa nežnm dodirom, beba stiče poverenje u svet i način na koji on reaguje na njegove potrebe Masaža beba je sjajan način da se povežete međusobno. Više na linku. Kontakt oči u oči – Tokom trudnoće vaša bebica vas je mogla slušati. Sada, vaša beba želi i da vas gleda. Želi da vas upozna. Vi ste osoba koja će je voleti, hraniti, brinuti o njoj i njenim potrebama kako raste. Istraživanja su dokazala da novorođenče prepoznaje lice svojih roditelje u prvim danima života i ono preferira mamino lice od svih drugih. Oni vole da gledaju u roditelje koji im upućuju diektan kontakt očima, a okreću se od njih kada roditelj ne odgavara. Praćenje pogleda vaše bebice direktno utiče na razvoj mozga i stimuliše je da bude više prisutna i budna povećavajući na taj način otkucaje srca i krvni pritisak. Pevanje i nežni razgovori. Zvuk je vibracija koji može da prenese vaše najnežnije namere, emocije. Posle rođenja, beba će prepoznati majčin glas i prijatno će se osećati kada ga čuje. Muzički program za bebe je program osmišljen da kroz muzičke aktivnosti ostvarite bolju komunikaciju i vezu sa svojom bebom.Igra. Igra je važan faktor za razvoj bebinog mozga. Ona stimuliše bebino mišljnje i angažuje njenu pažnju. Bebin mozak je još nezreo po rođenju, ali prolazi kroz brze sekvence razvoja, pogotovo u prvoj godini. Kako beba raste, igra postaje sledeći nivo sa kojim možete nastaviti put povezivanja sa svojim detetom. Sva čula su uključena u igri. Stoga da zaokružimo. „Biti povezan/a“ moglo bi se tumačiti sa konstatacijom „imati svoje mesto u svetu“ kako unutar konteksta porodice tako i unutar konteksta zajednice. Sa dobrim, ranim, iskustvom, spona koja je stvorena ostaje za ceo život. Mislimo o tome.
Poznata je teza da nas muzika čini sretnijim, ispunjenijim, veselijim, opuštenijim. Ona takođe ima snagu da podseti, evocira, inspiriše. Bilo kako bilo, muzika je jezik koji komunicira bez reči i možda baš ta definicija najbolje opisuje esenciju muzikoterapeutskog pristupa na trudnoću i prenatalni period. Definišimo muzikoterapiju. Muzikoterapija predstavlja skup tehnika koje se primenjuju od najranijeg detinjstva do duboke starosti,u dijagnostici, terapiji, prevenciji, specijalnoj edukaciji i rehabilitaciji. Primenjiva je i kod zdravih osoba, dece i odraslih, u cilju podsticanja razvoja i prevencije. Tehnike muzikoterapije koriste zvuk koji može i ne mora biti muzika, a može da se sprovodi individualno i u grupi, u bolničkim i van bolničkim uslovima. Primenjuju je edukovani i posebno trenirani muzikoteraputi. (Udruženje muzikoterapeta Srbije). U svetu su muzikotreaputi sve češće deo stručnog tima, a muzikoterapija se primenjuje kako u radu sa trudnicama u cilju relaksiranijeg, opuštenijeg, povezanijeg i svesnijeg prenatalnog perioda, a može da pomogne i pri samom činu porođaja. Međutim našla je svoju primenu i u slučajevima postnatalne depresije, te usled pojave različitih traumatičnih događaja poput prevremenog rođenja (odvojenost majke i bebe), eventualnih komplikacija, pa čak i gubitka bebe itd. Svakako njena primena, u zavisnosti od indikacije stanja, može da pomogne i majci i bebi. Ovo su samo neki od muzikoterapeutskih ciljeva usmerenih na majku, no muzika može da ima i direktan uticaj i na sam plod, preko majke. Konkretno bebice koje su bile izložene muzici pre rođenja, a i posle rođenja, uspešnije se razvijaju i rastu. One su generalno mirnije, regulisanije, bolje spavaju, poseduju veliki stepen imaginacije, znatiželjnije su i osećajnije. Prentalna muzička komunikacija Tokom trudnoće, žena prolazi kroz jedan od najvažnijih perioda. Počinje se stvarati jedno novo biće – život. Primena muzike u trudnoći ima za cilj uspostavljanja i održavanja bolje komunikacije između majke i bebe. Slušajući određeni muzički komad i/ili pevajući bebi majka je u mogućnosti da prenese jaku poruku. Na taj način oni mogu dvosmerno da komuniciraju, rastući zajedno u harmoniji. Studije su dokazale da je delenje jedno od najboljih načina za uspostavljanje i održavanje stabilne veze. U skladu sa tim nije li muzika sjajan način da kroz nju podelite svoju ljubav sa vašom još nerođenom bebicom? Slušanje posebno odabrane muzike predstavlja zajedničko iskustvo koje delite obostrano. Izlaganje bebe muzici ne predstavlja samo delenje vaše (muzičke) preferencije sa bebom već omogućuje i bebi da koristi muziku kao način konekcije sa svojom mamom. Studije su pokazale da majke koje su svirale, pevale ili pak čitale priče svojim bebicama još u stomaku osećale su jaču emotivnu vezu, takođe su bile manje sklone postnatalnoj depresiji u poređenju sa majkama koje nisu koristile bilo kakav vid prenatalne stimulacije. Zaključujemo da muzika može svakako da pomogne u stvaranju prelepog povezujućeg iskustva, smanjuje stres tokom trudnoće, ali i da stimuliše ravoj bebinog mozga, poboljša san.... Prenatalna muzička stimulacija bebe Dokazano je da bebe pored toga što čuju one osećaju i počinju da uče još u stomaku. Jedna od bitnih stvari koje se tiču prenatalnog perioda i muzike je i to da prenatalne zvučne forme predstavljaju važnu razvojnu komponentu obzirom da one stvaraju osnovu za kasniji proces učenja i ponašanja. Muzika stimuliše rast moždanih struktura i konektuje mnoga moždana područja. Učenje se zasniva upravo na plasticitetu mozga a koji je najizraženiji u prvim godinama života; premda se on razvija i tokom celog života ali ne tom brzinom. Prenatalna muzička stimulacija može da da sjajne rezultate na san kod bebe, po rođenju. Bebe se sećaju muzike koju su slušali u stomaku. Bliska muzika je ta koja deluje na bebinu pažnju, umiruje i opušta. Nova istraživanja su pronašla da deca mogu da prepoznaju i preferiraju onu muziku kojoj su bili izloženi intrauterino, pa i godinu dana po rođenju. Tome u prilog, bebe koje čuju istu muziku koju su slušali u stomaku, brže zaspu i duže spavaju nego bebe koje nisu imale ovaj vid prenatalne stimulacije. Puštanje iste muzike posle rođenja pomaže uspostavljanju boljeg ritma spavanja, a što je ujedno daje i priliku mladim roditeljima da se odmore. Rana bliskost sa muzikom nudi i mnoge druge prednosti za bebe, npr. razvoj bebinog jezičkog kapaciteta, slušne memorije, inteligencije, dara za imitaciju. Muzika korištena tokom trudnoće će stvoriti jake i važne obrasce posle rođenja i tokom prvih godina života. Bebe stimulisane u majčinom stomaku imaju daleko više mogućnosti za kontaktom za umetnošću te razvoj kreativnosti u kasnijem uzrastu. Uspavanke u prenatalnom periodu
Kako biste se dublje povezali sa svojom bebom bilo bi korisno da uspavanke počnete pevati još pre rođenja. Na taj način se bebe, još u stomaku, navikava na majčin glas, njenu modulaciju, intonaciju. Njen glas pruža sigurnost. Jedno trebate znati, iako beba ne razume još značenje reči, upućenih njemu ili njoj, ono neće imati teškoću u otkrivanju ljubavi koju ste upravo poslali pesmom. Beba koja se navikne na različite melodije još u stomaku imaće veliku korist i kasnije obzirom da su ga one upravo umirivale u prenatalnom peridu i uspeće da ga opuste i kasnije po rođenju. Beba će vezati asocijaciju na muziku sa onim što je blisko i prijatno, dajući mu sigurnost i poverenje. Pevajte svojoj bebi i nikako se ne opterećujte kvalitetom vašeg pevanja. Vaš glas je najlepši instrument I zato ga iskoristite, odmah. Na taj način gradićete još snažniju i veoma važnu prenatalnu vezu sa svojom bebom. Tekst: Milijana Majstorović Kožul - defektolog, muzikoterapeut, Musical baby bonding instruktor Izvor: Trudnoća i zdravlje Poznato je da majke širom sveta instinktivno nose, maze, ljuljaju, ljube, dodiruju svoju bebu. Na taj način one šalju jaka poruku koja glasi: “Brinem i jako mi je stalo do tebe, volim te i prihvatam te”. Upravo kroz ovu poruku vidimo da dodir često ume da bude ”glasniji” medij i od samih reči. Pored neverbalnih aspekata dodira, ne možemo, a da ne pomenemo i poznatu činjenicu da kožu još zovu i “spoljašnjim mozgom” i da pružanjem adekvatnog dodira pozitivno stimulišemo rast i razvoj deteta. Mnoge studije su dokazale da u sredinama gde se deca nošena, masirana, dojena, odrastaju u kooperativnije, regulisanije, stabilnije i saosećajnije osobe. Bilo kako bilo, dodirnuti i biti dodirnut predstavlja važno telesno iskustvo, pogotovo kada pričamo o prvoj godini života. Jedan od načina gde dodirom možemo da pružimo puno ljubavi, topline, nežnosti, razumevanja je upravo i masaža beba. Ona predstavlja pre umetnost komuniciranja i ne spade u klasični terapeutski tretman. Mogli bismo je definisati kao korisnu roditeljsku veštinu kojom se možemo dublje povezati sa našom bebom, te steći veće samopouzdanje u prvim mesecima roditeljskog putovanja, ali i kasnije. Primenom masaže imate divnu mogućnost da razumete poseban neverbalni jezik bebe te odgovorite na njega ljubavlju i poštovanjem. Ne zaboravimo i to da emocionalna veza nastala u prvim, formativnim, godinama života stvara temelj za buduće emocionalne i socijalne odnose koji predstoje. Stoga je masaža upravo jedan od načina kako da to i postignete obzirom da su u sklopu nje uključeni SVI elementi neophodni za proces vezivanja kao što je: dodir, miris, vid, sluh, glas, smeh, imitacija, igra, razumevanje signal i dostupnost. Istraživanja kao i iskustva roditelja koji su prošli obuku pokazuju da masaža beba može da ponudi mnoge dobrobiti kako za bebu tako i za roditelje, celu porodicu, ali i društvo. U daljem tekstu ćemo vam izložiti koji su to dobrobiti koje beba može da dobije redovnom masažom, pogotovo u prvoj godini života. INTERAKCIJA - Tokom masaže možete da unapredite i ostvarite dublje emocionalno vezivanja te na taj način pružite i omogućite razvoj sigurne veze (engl.secure attachment) već od prvih meseci života bebe. Prijatna interakcija poput masaže svakako pruža poverenje, komunikativnost i osećanje ljubavi, poštovanja i cenjenja. STIMULACIJA - Masaža može da stimuliše i deluje na razvoj mozga, pogotovo u prvoj godini života kad je njegov rast ubrzan, zatim cirkulaciju, digestivni, hormonalni i imuni sistem, telesnu svesnost, koordinaciju i ravnotežu. OLAKŠAVANJE - Masažom, roditelj bebi može da olakša pojavu gasova i grčeva, zatvora, mišićne napetosti, lakše boli i rast zubića. RELAKSACIJA - što većinu ljudi uglavnom i asocira na masažu, ogleda se u postizanju boljeg sna bebe, boljoj fleksibilnosti njenog mišićnog tonusa, regulaciji ponašanja, redukciji hormona stresa, ali i obostranoj smirenost. Pored navedenih, valja pomenuti i neke od blagodeti koje sami roditelji mogu dobiti masiranjem svoje bebe a koje nisu ni malo zanemarljive: • bolje razumevanje svoje bebe i otkrivanje njene jedinstvenosti, • mogućnost da nauče da osluškuju svoju bebu i upoznaju signale koje ona šalje, • bolje razumevanje plača, kao jednog od osnovnih načina bebine komunikacije, • povećaano samopouzdanja te unapređenje roditeljskih veština, • kvalitetno provedeno vreme sa svojom bebom, • upoznavanje drugih roditelja i razmena iskustava. IAIM program može da pomogne i onim roditeljima gde je proces vezivanja ometen ili narušen usled razloga poput: postnatalne depresije, prekomernog stresa, zatim kod porodica sa bebama koje su rođene prevremeno, porodica sa bebama ometenim u razvoju, u radu sa usvojiteljskim porodicama, ali i porodicama u kojima ima zlostavljanja.
Da zaključimo sa konstatacijom da je masaža beba, a time i dodir kao jedan od esencijalnih i neophodnih sastojaka zdravog odrastanja, mudro odabranu investiciju neophodnu za dobar start. Tekst: Milijana Majastorović - Kožul, defektolog, muzikoterapeut, IAIM instruktor za masažu beba, Musical baby bonding instructor Izvor: Dečji sajt Bebe plaču. Puno. Odmah posle porođaja, otkrila sam najveću šalu među roditeljima: to je onaj (često udružena sa kolutanjem očiju) uopšteni savet, a koji smo uglavnom svi primili – liste, knjige, komentari – koji su uglavnom često kontradiktorni i često bezuspešni. Čak i jedna od patronažnih sestara mog deteta, podelila je jednu sličnu sa mnom – verovatno u pokušaju da me opusti i podseti na trivijalnost “da su sve bebe različite” i da sam ja naprosto osuđena da imam bebu koja puno plače. Kada je moja beba imala 9 nedelja krenuli sam na program za masažu beba Prvi dodir (First Touch baby massage class) gde je instruktorka, koja je vodila grupu, odbijala da mi da bilo kakav savet. Bila sam očajna i ljuta pošto mi nije nudila ništa od rešenja na moja pitanja “Zašto sam uopšte i došla ovde?” Rekla sam joj: “Zar vi niste jedna od onih koji predstavlja šaptača bebama?” Ona se nije ni trznula niti odreagovala na moj pritisak. Pogledala me u oči i rekla: “Ja nisam šaptač bebama. Ja jednostavno samo slušam roditelje, kako bi oni sami imali prostora da slušaju svoju bebu”. Skoro sam razmišljala o tome i shvatila kako je ta konstatacija imala transformišući uticaj na mene kao majku. Odjednom mi je sevnulo da ono što je izgledalo kao kontradiktoran savet roditeljima je na površini, zapravo, bio u velikoj meri isti. Shvativši da svi saveti oko spavanja (spusti ga, podigni ga, ne pravi kontakt očima, hrani ga da zaspe, spavajte zajedno, nemojte da spavate zajedno) služe jednoj svrsi: da pokušaju da prikriju ono što se upravo desilo. Da stvari dodatno ne komplikuju. Da vrate život pod kontrolu. Da nas zaustave da progovorimo o tome kako su se naši životi i identiteti transformisali, komplikovali i rekonfigurisali. Pored njihove kontradiktorne sadržine, svi ovi saveti bili su dizajnirani tako da zaustave druge da nas slušaju. Kako smo vremenom prolazili kroz časove, ona je bila od reči. Slušala me. Potpuno, bez osuđivanja. Samo me pustila da budem tamo gde sam bila. Niti jednom nije probala da me ”popravi”. Pokušala sam polako da prihvatim otkiće da je moja beba takođe osoba koja ima potrebu i žudi da bude saslušana. I tako sam polako naučila osnove osluškivanja bebe. Posmatrajući detalje njenog telesnog govora, primećujući ton njenog glasa, visine plača, posmatrajući kako reaguje na mene. Počela sam da shvatam zašto je toliko mnogo ljudi koji nam brzo daju neki roditeljski savet. To je zato što je alternativa - slušanje - teško. Stvarno, Mnogo teško. Učenje osluškivanja bebe bio je najteži zadatak ikada u mom životu. Teži od porođaja. Teži od brige oko konstantno uplakane bebe. Učinio me je ranjivom i golom upravo to da joj “dozvolim” da izrazi svoju emociju. Da ne osećam da treba da je zaustavim. Posvetiti njoj svoju punu pažnju značilo je da treba da napustim svoju Vrlo važnu listu. Značilo je da nisam ja ta koja ima kontrolu. Da nisam mogla imati čak ni iluziju kontrole. Da priznam da možda nemam sve odgovore. Trebalo je da pustim priču o tome ko želim da budem…i ko želim da ona bude…i da joj dozvolim da ona doprinese delom svoje vlastite priče. U isto vreme me je i plašilo i veselilo. Njen plač je konačno nestao. Ne mogu da dokažem zašto. Možda je prevazišla to, ali u mom srcu istinski verujem da razlog u tome leži upravo zato što mi je neko pomogao da naučim kako da po prvi put istinski slušam svoju bebu. Jednom kada je bila saslušana, nije više imala potrebu da plače tako glasno da bih je čula. Jer slušati ne znači samo čuti, slušati znači povezati se. I, na kraju, najvažnija stvar koju svi mi trebamo. Autorka: Alyssa Williamson iaim.org.au facebook.com/BabyInMindCharity (tekst je objavljen uz odobrenje autorke) Ovo je teško priznati jer zvuči potpuno čudno, ali bilo je snažno iskustvo na koje sada gledam kao na vid ceremonije. Ukoliko želite da uđete u bebin svet dajte priliku njenoj koreografiji.
Da pojasnim. Postati majka, po prvi put, zbunilo me na način koji nisam i ne mogu još opisati rečima. Zapanjio me novi život u mom naručju. Nikada pre nisam toliko gledala jedno lice satima, dan za danom. Takođe nikada pre nisam osećala simultanu iscrpljenost, zanesenost i razdraženost nedeljama. Načini kako razumeti drugo ljudsko biće bili su zbrkani, osim onoga što srce oseća i oči vide. Zato sam upitala svoje telo da me nauči kako tek rođeni Bendžamin doživljava SVOJ svet. Onda kada smo nas dvoje bilo skroz sami, stavila bih ga na pod i legal pored njega. Potom bih imitirala pojedinačno svaki pokret i zvuk koje je moj mališan od sedam nedelja pravio: Pućio usnice. Otvarao usta. Mrštio se. Posmatrao širom otvorenih očiju. Pružao ruke. Držao ruke stegnuto pored tela. Istezao, opružao stopala i prstiće. Trzao ručicama i nožicama. Gugutao. Pravio pesnice. Otvarao šake i talasao njima. Prevrtao se sa strane na stranu. Pravio duge pauze i mirovao telom sve sa divnim, mirnim, izrazom lica. Mislila sam da ću se moći prepustiti ovoj "imitaciji" minut- dva, ali sam izdržala i duže. Nešto u tom iskustvu me transportovalo u moju sopstvenu, telesnu memoriju onog perioda kada sam ja bila beba. Iznutra sam osetila jednu vrstu oslobađanja fizičkog šablona stvaranog godinama kroz uspravljenu posturu i prihvatljive izraze lica. Osetila sam se bespomoćno, DA, ali istovremeno i ekspanzivno konektovano – obzirom da se moje postojanje (u tom trenutku) nije završavalo granicama moje kože. Poruka je bila jasna. Govorila mi je da su naša tela, moje starije i njegovo tek rođeno, privremeni darovi. Naše duše su iste veličine. Podignula sam se sa poda. Skromna. Autorka: Laura Grace Weldon Izvor: lauragraceweldon.com Heidi Lengel, porođajna i dula za ožalošćene roditelje, sertifikovana muzikoterapeutkinja i vlasnik i osnivač Fulheart Family Support, podelila je svoja razmišljanja u vezi sa aktuelnom “porođajnom plej-listom” koju je objavio Spotify, a koja se masovno proširila na socijalnim mrežama. Porođaj i muzika mogu da idu ruku pod ruku, ali porođajna plej-lista je lična stvar i veoma je uticajan alat za trudnu ženu. -- Bones sinking like stones All that we’ve fought for Homes, places we’ve grown All of us are done for. Ovo je tekst jedne od pesama koju je Spotify skoro objavio u sklopu svoje plej-liste. Čak i danas internet bruji o ovoj “novoj” tehnici korištenja muzike tokom porođaja. Hm, ŠTA? Od ove pesme bi trebalo da se osećam bolje? Kao sertifikovana muzikoterapeutkinja, profesionalna savetnica i sertifikovana dula koja radi direktno sa majkama na porođaju, moram da kažem – bila sam uzbuđena kada je Spotify priznao koliko muzika može da bude značajna. Slažem se sa sentimentalnom izjavom koju je podelio Dr. Moritz: “Muzika jako utiče na naš limbički sistem koji upravlja našom memorijom, emocijama i našim suočavanjima sa strahom i bolom. Jasno je da će žena moći da se osloni na muziku tokom porođaja kao jednom izvoru udobnosti i snage”. Dr. Gino Pecoraro takođe ukazuje da muzika “pomaže u kontroli koju imate tokom procesa porđaja i da muzika može da pomogne u tome, obzirom da smiruje”. Lično sam svedočila mnogim slučajevima, iz prve ruke, da snažna sposobnost muzike može da pruži veliku udobnost, snagu i ohrabrenje ženi u porodu. Kako god, slušajući neke od pesama na ovoj plej - listi, moje uzbuđenje je splaslo. Zašto? Nije li sva muzika korisna? Kako muzika uopšte može nekom da naškodi tokom porođaja? Šta je toliko loše u korištenju muzike tokom porođaja? Evo nekoliko razloga zašto bi se muzika morala birati pažljivo i pronicljivo tokom porođaja. Rođenje: je (predivno) komlikovano Emocionala i fizička potreba žene varira od prvih, vrlo ranih, momenata poroda, sve do prvih sati bebinog života. Ženin energetski nivo može da ide od: Nemam više šta da dam sve do Hajde da uradimo to sad! Postojeći fizički uslovi mogu uticati na ženinu izdržljivost i pokrete kako porođaj napreduje. Žena doživljava osećanja ushićenja i snagu, mada se nekad može osećati slabo i utučeno. Štaviše, ženino mentalno zdravlje, izloženost stresu i traumi, kao i podržavajući sistem itekako mogu da utiču na ishod porođaja. Ali ozbiljno, da li muzika stvarno može toliko da utiče na ženu tokom porođaja? Da, može. Budimo jasni - postoji razlika između slušanja muzike i primanja muzikoterapije od strane kvalifikovane osobe. Svi uživamo u muzici s vremena na vreme, ali muzikoterapija ide iznad toga: muzikoterapeuti su trenirani da koriste muziku u terapeutske svrhe i moraju da prate rigorozne standard prakse, klinički i etički kodeks. U stvari, postoje neverovatne studije koje pokazuju kako muzikoterapija ima uticaj na trudnoću, porođaj i rođenje. Browning (2001.) u muzikoterapeutskoj studiji o porođaju pokazuje kako muzikoterapija ima potencijal da učini ženu opuštenijom i odgovornom za svoja osećanja koja direktno mogu da inhibiraju oslobađanje hormona stresa kao što je kortizol. Liu, Chang i Chen (2010.) otkrili su da muzikoterapija značajno smanjuje bol i napetost tokom ranih faza porođaja. Hanser (1983.) pronalazi: smanjene odgovore na bol, povećanje koncentracije i održava, korisno, disanje tokom porođaja. Kako god, nije moguće predvideti kako jedna plej-lista može podržati tako kompleksne potrebe svake žene, u bilo kom stadijumu porođaja. Isto je važno da ne možemo pretpostaviti kako svaka od pesama, predloženih sa Spotify liste, može da utiče na fiziološke funkcije kao što je: smanjenje krvnog pritiska, povećanje nivoa kiseonika, stabilizacije srčanog otkucaja – svih divnih ciljeva jedne žene koja se porađa. Muzikoterapeutkinja Beth Hardy iz Heart Tones Doula govori o važnosti primene muzikoterapije i kako ona može da vodi telo i um tokom porođaja. “Pesme trebaju da teku lagano, od jedne ka drugoj i tu ne bi trebalo da bude puno varijacija unutar same liste. To je jedan od razloga zašto Spotify plej-lista neće raditi za mnoge žene - ne samo što nije personalizovana već pesme prelaze razne varijacije u žanrovima te imaju različit tempo. Kada pesme prolaze-teku bez napora od jedne ka drugoj, misli jedne majke koja se porađa, mogu da se opuste i pređu gotovo u transcedentno stanje. No ako imamo dramatične promene iz pesme u pesmu, majka može da se pomeri nazad u svoj svesni um.” Ali ako muzika može da pomogne ljudima, šta je problem? Evo kako stoje stvari. Pitajte bilo kog kvalifikovanog muzikoterapeuta i reći će vam: Muzika je VEOMA snažna i ponekad može da ima i negativne efekte. Dr.Brian Abrams kaže: Neispravno je reći da je muzika neškodljiva. Muzika je snažan medijum i kao takav ima potencijal da pomogne isto onoliko koliko i da odmogne i stoga nije striktno benigna. Štaviše, nepravilno je nazvati muziku neinvazivnom. Muzika dopire i prolazi kroz nas. U mojoj praksi, imala sam situacije da je žena imala poseban zahtev da se jedna posebna i specifična pesma (ili čak celi muzički žanr) ne pušta obzirom na asocijtivnost na ekstremno teška sećanja (uglavnom traumatskih). Muzikoterapeutkinja i istraživač Suzanne Hanser razmatra kako je koristeći muziku tokom iskustva porađanja svoje mrtvorođene bebe otkrila kako joj je muzika pružila utehu. “Kako je porođaj napredovao, ritam muzike je vodio moje disanje i tempirao ga nekoliko sati. Stabilnost Vivaldijeve gudačke muzike i Bahovog klavirskog izvoda održavalo je moje disanje, vodilo kroz kontrakcije, korak po korak. Tokom dugog i teškog tranzicionog dela porođaja, Prokofiev haotični i disonantni klavirski koncert uklopio se sa mojom mukom i nekako, neobično, osetila sam empatiju sa muzikom.” U isto vreme, takođe je shvatila da bi ova ista muzika imala negativan ishod ukoliko bi bila ponuđena nekom drugom tokom prolaska kroz jedno takvo stresno iskustvo: …Otkrila je da je muzika, zaista, pružila distrakciju i pozitivne promene u raspoloženju tokom sledeće dve seanse. Ali, kasnije, kod kuće, počela je da oseća mučninu svaki put kada bi čula ovu muzičku selekciju. Prestravljena, shvatila sam da ovaj proces nesvesno stvara stresni odgovor na tu muziku. Imala sam potrebu da istražim ovakvo ponašanje i da se konsultujem sa kolegama kliničarima i istraživačima. Moje ispitivanje razvoja klasičnih i odgovarajućih paradigmi prosvetlilo me ovim neočekivanim ishodima. Potom sam uparila muziku sa opuštajućim efektima u cilju dovođenja pozitivnih efekata pre nego li doživljavanja bilo kakvog bola ili trauma.” Molim vas, nemojmo zaboraviti na bebu u svemu ovome. Bebe sve čuju. Da, sve. Čak i pre 18 nedelje, bebe mogu čuti zvuk. U 25-26 nedelji, ova mala stvorenja mogu da odgovaraju na zvuk. Mogu da čuju muziku koju donesete na porođaj i takođe mogu da osete kako ona utiče na vaše raspoloženje. Svakodnevno smo očevidci sve više dokaza koja govore da su bebe u prilici da se sete svog rođenja. One su neverovatno senzitivne i responsivne na zvuk koji čuju. Muzika koju puštamo tokom porođaja, rođenja kao i momenti posle imaju veliki uticaj na bebin neurološki razvoj. Na primer, delo za čelo odabran od Spotifay a može ustvari biti previše stimulativno za novorođenče koje je “zauzeto” uspostavljanjem regulacije svog disanja, zatim procesom konektovanja sa mamom te prvog sisanja. “Klasična muzika nije uvek dobra?” Da, čak i klasična muzika nije uvek dobar izbor za vašu bebu zavisno od momenta. O ne! Sad tek ne znam koju muziku da koristim! Da li ste ikad čuli da je žena rekla da je napravila plej-list za porođaj, a potom je mrzela? To je verovatno iz razloga što nije imala stručnu podršku muzikoterapeuta koji je vodi kroz trudnoću (poslednji trimestar) i porođaj. Ali ne treba se plašiti. Postoje terapeuti koji su posebno specijalizovani u ovoj oblasti. Muzikoterapeutkinja i dula Kate Taylor iz Creative Childbirth Concepts nudi korisne sugestije:
Potražite stručnu pomoć ili angažujte muzikoterapeuta koji je treniran za ovu oblast. Obezbedite kvalitetan tim stručnjaka kojima verujete i koje poznajete. U Fullheart Family Support u nudimo muzikoterapeutsku asistenciju tokom porođaja kao i online “Birth Melodies” konsultacije koje vam omogućavaju da odaberete najbolju muziku za vas i vašu bebu. Bez obzira šta drugi govore, napravite najbolji mogući način za vas, potom udahnite duboko – vaša beba jedva čeka da vas upozna. Autor: Heidi Lengel, MMT, MT-BC, je osnivač i vlasnik Fulheart Family Support. Sertifikovana je muzikoterapeutkinja, profesionalna savetnica, sertifikovana porođajna dula kao i dula za roditelje u žalosti (birth and bereavement doula). Ona je takođe Perinatal Wellness Coordinator u Postpartum Stress Center. Predsednik je The Philadelphia Maternity Network, blogerka za A Child Grows in Philadelphia, porođajni edukator i veliki zagovornik perinatalnog wellness-a u svojoj zajednici. Izvor: achildgrows.com (članak je odobren od strane autorke) Zvuk bebinog plača je jedan od najneprijatnijih zvukova za ljudski mozak.
Vojska je znala koristiti upravo plač beba kao meru torture ljudi. Taj zvuk poziva najniže delove mozga i govori da je nešto loše. Kada ljudi čuju bebin plač, njihov prvi odgovor je pokušaj da ga zaustve. Flašice. Varalice, Ljuljanje. Sve ono što povećava ovaj zvuk izgleda kao bušenje rupe u našoj glavi. Bebin plač je odista neprijatan zvuk. I ja sam nekad mislio tako. 2006. godine moja žena i ja posetili smo Almaty (Kazahstan), kako bismo usvojili našeg sina (naše 4 dete). U Kazahstanu postoje tradicionalna sirotišta. Zamislite sve one slike iz filmova o sirotištima, ali još jadnije. Ovo sirotište koje smo posetili je staro Sovjetsko jedinjenje, okruženo raspadnutim kamenim zidovima. Par nedelja pre samog usvajanja, posećivali smo našeg budućeg šesnaestomesečnog sina svakodnevno na sat i po vremena. Uglavnom su nam ga donosili. Svaki put je bio u nekim drugim pelenama koje su mogli da nađu. Puno puta su tu bile i roze hulahopke sa cvetićima. Zaposleni u sirotištu se iskreno brinuli o njima. Međutim odnos zaposlenog na broj dece bio je 1:30 čak I više i bili su jednostavno preplavljeni. Jednog dana, nijedan radnik nije bio dostupan. Kako bismo vratili našeg budućeg sina, odlučil smo sami da odemo do mesta gde on provodi najveći deo dana. Pažljivo smo ušli u prostoriju punu krevetaca. Bilo je oko 20 krevetaca i u svakom je bilo dete uzrasta od nekoliko meseci do godinu, dve dana. Oboje smo stajali i posmatrali. Uočili smo da tu nešto nije u redu. Prostorija je bila neverovatno mirna I tiha. Tišina. Proverili smo da li sva deca spavaju. Samo njih nekoliko. Neki su ustali, mada većina ih je ležala na leđima. Iz prethodnih poseta znali smo da je naša beba uvek gladna. Nisu imali dovoljno za sve. Naš sin od 16 meseci težio je samo oko 7 kg. Prostorija sa dvadesetoro, male, gladne dečice trebala bi da bude kakofonična od plača. Čak i da nisu gladni, plakali bi zbog toga što im treba promena pelenica ili pažnja. Neki bi možda hteli da se nose. Ova dečica su nekad plakala. Instinktivno. Deca plaču kako bi “rekli” odraslima da imaju neku potrebu. Međutim ako dete plače i plače iznova i njegove potrebe nisu zadovoljene, ako niko ne dolazi, ona ubrzo shvataju da je plač besmislen. Dakle, to je bila prostorija sa 20 mališana koji su bili totalno ugašeni. U tom momentu da me je neko pitao sve bi usvojio. Plač je zvuk života. Dete kaže: “ Ja verujem da će neko moje potrebe zadovoljiti/namiriti. Neko me voli. Neko će doći.” To je divan zvuk. Prvi put kada je naš sin plakao znali smo da se nešto menja kod njega.” Shvatio je da mi reagujemo na njegov plač. Sledeći put kada se nađete u situaciji gde dete plače i gde njegov plač ne bi trebao da se čuje, poput crkve, restorana, pozorišta, setite se da je to najčistiji poziv na ljubav. Ne ignorišite ovaj zvuk i radujte se da će na plač, koji čujete, biti odgovoreno. Author: Travis Norwood, pisac i otac Izvor: travisnorwood.com Tekst je objavljen uz dozvolu autora. |
Korisni tekstovi
February 2024
|